Veliki problem je komfornost. Svi smo na tisuće puta čuli kako nam naši stari pričaju da je njima sve bilo nedostupno, kako su se za sve morali borit i da bi nama danas sve trebalo ići kao od šale. U teoriji bi, problem smo mi sami, naviknuti da nas sve čeka, da do sveg dolazimo brzo i jednostavno usporilo nas je u tom smislu. Brzo smo krenuli, napumpali se informacijama osnovnima za ono što nam u životu treba i sad lagano stojimo, čekamo još prilika da dođu same. U praksi ipak nije tako, puno je konkurencije, prebrzo je sve, mladež je mladež, želi se zabavljat, a tek onda brinut o budućnosti. Priče o nasilju među mladim ljudima, neodgovornosti, nepoštovanju prema starijima, slabom željom za fizičkim aktivnostima itd., ne drže vodu, tako je bilo i prije, bit će i poslije. Samo se trebate vi mladi adaptirati na ovo vrijeme i prihvatiti ulogu novih nositelja svijeta. (jurica)
“Jedini smisao mog rada je u nastojanju da se osigura prava, ljudska, pravedna i slobodna zajednica – za sve i svugdje; zajednica koja raznolikost ne samo podnosi, nego joj se i raduje upravo onako, kako se graditelji katedrale u Chartresu raduju, kad iz raznobojnih stakala slažu svoje vjerničke rozete. Tako radostan i tako raznolik svijet – to je moj san! Ako zbog njega moram biti suđen, ja na to pristajem jer bez tog sna ni ja, ni moje djelo nemamo nikakvog smisla.” (Završna riječ obrane Vlade Gotovca sa suđenja u Zagrebu, 1981.)
Godine 1962. napisao je u pismu upućenom ženi između ostalog: „Čim dođem iz vojske započeti ću bitku, posljednju bitku na život i smrt. Ta bitka će prestati kad mene nestane. Do sada sam puštao da drugi vode, sada ću voditi ja, voditi pa makar u klaonicu: jer bolje je biti zaklan nego uvenuti u polumraku, poluistini, ukratko u polovičnosti.“
„Mi smo narod u kojem je politička stranka važnija od domovine i od države!“
Vlado Gotovac